Читать Iz povijesti grčkog naroda

Grci (samo ime Heleni) narod koji čini glavno stanovništvo Grčke, Kipra. Ime Grci su im u drevno doba dali Rimljani po imenu jednog od malih plemena helenskih kolonista na jugu Italije. Helenski narod počeo se oblikovati oko 12. stoljeća prije Krista. e. kao rezultat miješanja najstarijih stanovnika Grčke pelazga s pridošlicama iz Male Azije (tirseni, karijci itd.), koji su zauzvrat izašli iz stepa Južnog Urala (gdje je nastala najstarija indoeuropska zajednica), i plemena sa sjevera-zapada Balkanskog poluotoka, koja su se tada sastojala uglavnom od četiri plemena: Ahejci, Jonjani, eolijci, dorijanci i neki drugi, manji.

Grci su bili vodiči visoke civilizacije, imali su veliki kulturni utjecaj na susjedne narode, poticali razvoj materijalne proizvodnje u njima i pridonijeli raspadanju primitivnog komunalnog sustava. Klasno društvo nastaje prvenstveno tamo gdje se razvilo drevno umjetno navodnjavanje, u područjima usko povezanim s drevnim poljoprivrednim civilizacijama. Prelazak ljudi u novu društvenu formaciju bio je povezan s nizom razloga, prije svega s razvojem progresivnih oblika gospodarstva i tehnike. Ova strana ljudske aktivnosti u doba klasnog društva odražava se u arheološkim materijalima-širenju lončarske posude,željeznih poljoprivrednih oruđa. Osim toga, arheološki materijal daje živopisnu sliku života razreda. S pojavom klasnog društva povezano je nastanak gradova, izgradnja velikih arhitektonskih građevina, širenje pisanja, dosad neviđena akumulacija luksuza i pojava novca.

Najvažnije informacije o različitim aspektima povijesti formiranja starogrčke nacionalnosti sadržane su u drevnoj književnoj tradiciji – djela antičkih pisaca koja su do našeg vremena došla u više ili manje cjelovitom obliku, dokumentarni izvori: dekreti, zakoni, ugovori, posvete itd.; materijalni spomenici: ostaci zgrada, oruđa, oružja, kućanskih predmeta; podaci starogrčkog jezika. Arheološka otkrića dala su puno novih stvari u proučavanju povijesti grada. Šliman je 1871. godine poduzeo iskopavanja brda Hisarlik u Maloj Aziji. otkrio je ostatke drevne Troje i niz naselja koja su postojala prije njega. Prilikom iskopavanja Mikene i Tirinfa, Šliman je pronašao ogroman materijal koji omogućuje razgovor o posebnoj mikenskoj kulturi. Godine 1900.engleski arheolog Arthur Evans pronašao je ostatke palače na mjestu drevnog Knososa, što je omogućilo razgovor o kretskoj kulturi, koja je bila starija od mikenske.

Od književnih djela posebno su vrijedna djela grčkih povjesničara. Antička historiografija vuče korijene iz drevnog epa, predstavljenog tako poznatim pjesmama kao što su "Ilijada" i "Odiseja". Podaci o životu beotijskog seljaštva u razdoblju nastanka robovlasničkog društva sadržani su u pjesmama beotijskog pjesnika Hesioda "radovi i dani", "Teogonija".

Znanstvene ideje o krito-mikenskom razdoblju uglavnom se temelje na podacima arheologije. Iskopavanja su pokazala da početak neolitske epohe na području Krita datira iz 6.i 5. tisućljeća prije nove ere. u početku i 1. polovici 3. tisućljeća prije nove ere na Kritu se primjećuje prelazak s kamena na bakar, a zatim i na broncu. Početkom 2.tisućljeća prije nove ere pripadaju najstarije građevine takozvanih "palača" u Knossu, koje su predstavljale složen kompleks paradnih prostorija, radionica, skladišta i sl., koje su kasnije više puta preuređene. Osim toga, i kasnija razdoblja uključuju ostatke kritskih gradova (u današnjoj Turskoj) i naselja. U narednim stoljećima materijalna kultura Krita, o čemu svjedoče brojni nalazi visoko umjetničkih proizvoda, freske, posuđe, oruđa rada i sl.očišćeni u "palačama", nastavlja se razvijati. Vrhunac je u 2. četvrtini 2. tisućljeća prije nove ere na Balkanskom poluotoku, počevši od prvih stoljeća 2. tisućljeća prije nove ere. E., pod snažnim utjecajem Krete, takozvana mikenska kultura formira se u Peloponezu (Mikena, Tirint itd.) i srednjoj Grčkoj, koja svoj najveći razvoj postiže u vrijeme kada kultura na samoj Kreti već ulazi u pojas propadanja. Nositelji ove kulture, izgleda, bili su preci grčkih plemena. Kultura Krita ima određeni utjecaj i na obali Male Azije, gdje se razvija takozvana trojanska kultura sa središtem u gradu Troji. Šireći se po cijelom Egejskom bazenu, kretska kultura dobiva nove osobine koje razlikuju njene spomenike od spomenika otkrivenih na samoj Kreti. To daje razlog da se ona više ne naziva kulturom jedne Krete, već krito-mikenskom kulturom. Odvojeni nalazi stvari krito-mikenskog tipa pronađeni su na teritoriji Egipta, Sirije, Palestine, otoka Kipra, obale Sicilije i Južne Italije, južne francuske, obale Crnog mora. Međutim, pri takvim razmjerima teritorijalnog širenja, krito-mikenska kultura obuhvaćala je samo ograničene krugove stanovništva. Žarišta ove kulture koegzistiraju s mnogo primitivnijim oblicima materijalnog života glavnine stanovništva ovih teritorija. Usporedba spomenika krita s spomenicima Egipta i zemalja Mezopotamije omogućuje pretpostavku da je u 2.tisućljeću prije nove ere na Kritu postojalo klasno robovlasničko društvo. Otprilike od 14.do 13. stoljeća prije Krista prestaje daljnji razvoj krito-mikenske kulture. Erupcija Santorina (Tira) oko 1380 to je dovelo do toga da je krito-mikenska kultura propala, ovaj događaj je potkopao vjeru u "moćne bogove" među lokalnim stanovništvom, u velikoj mjeri uništio ekonomiju drevne Grčke, Krita, Egipta. Na samom kraju 2.i početkom 1. tisućljeća prije Krista. e. u području materijalne kulture primjećuje se poznata vrsta regresije. To je bilo zbog velikih plemenskih pokreta koji su se pojavili na Balkanu.